Digitalna zavisnost kod učenika ne pojavljuje se uvek naglo i nije je uvek lako prepoznati. Ona se često razvija postepeno, kroz navike koje u početku deluju bezazleno: više vremena na telefonu, često proveravanje poruka, umor zbog kasnog korišćenja ekrana, smanjena pažnja na času ili stalna potreba da se govori o igricama, društvenim mrežama i onlajn sadržajima. Zato je važno da nastavnici ne posmatraju samo jedan postupak, već promenu u ponašanju učenika tokom vremena.
Prvi znaci mogu se videti u školi. Učenik koji je ranije bio aktivan može postati nezainteresovan, rasejan, razdražljiv ili pospano prisutan na času. Može kasniti sa domaćim zadacima, teže pratiti nastavu, gubiti koncentraciju ili često tražiti razlog da pogleda telefon. Neka deca postaju povučena, dok druga reaguju burno kada im se ograniči upotreba telefona ili kada se od njih traži da se fokusiraju na školske obaveze.
Važno je naglasiti da svako dete koje koristi telefon nije zavisno, kao što ni svaki pad koncentracije ne znači da postoji ozbiljan problem. Međutim, zabrinutost postoji onda kada digitalne aktivnosti počinju da potiskuju san, učenje, druženje, sport, porodične odnose i školske obaveze. Ako učenik ne uspeva da kontroliše vreme ispred ekrana, ako je nervozan bez telefona ili ako internet postaje glavni način da izbegne dosadu, tugu, stres ili neuspeh, potrebno je obratiti pažnju.
Nastavnici imaju važnu ulogu jer često mogu da primete ono što roditeljima promakne. U školskom okruženju vide se promene u učenju, ponašanju, odnosu prema vršnjacima i načinu reagovanja na pravila. Zato je važno da nastavnik ne pristupi učeniku sa osudom, pretnjom ili etiketom, već sa mirnim razgovorom i pitanjima koja otvaraju prostor za poverenje: Kako spavaš? Koliko vremena provodiš na telefonu? Da li ti je teško da prestaneš kada počneš da igraš igricu ili gledaš snimke?
Kada se prepoznaju znaci mogućeg problema, škola ne treba da reaguje samo zabranom telefona. Potrebna je saradnja nastavnika, odeljenjskog starešine, pedagoga, psihologa i roditelja. Cilj nije da se dete kazni zato što koristi internet, već da mu se pomogne da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim vremenom, pažnjom i svakodnevnim navikama.
Najvažnije je da nastavnici razumeju da digitalna zavisnost nije pitanje „lošeg vaspitanja” ili „lenjosti”, već znak da je detetu potrebna podrška. Učeniku treba pomoći da prepozna kada ekran prestaje da bude zabava, a počinje da upravlja njegovim ponašanjem. Škola tu može biti mesto ranog prepoznavanja, razgovora i usmeravanja — pre nego što problem postane dublji.