Društvene mreže, video-igre i aplikacije osmišljene su tako da korisnika što duže zadrže ispred ekrana. Obaveštenja, lajkovi, nagrade, novi nivoi, kratki video-snimci i sadržaj koji se neprestano osvežava stvaraju očekivanje da će nas već sledeći klik zabaviti, iznenaditi ili nagraditi.
Mladi tako mogu da se naviknu na stalnu stimulaciju i trenutno zadovoljstvo. Vremenom im postaje teže da podnesu dosadu, čekanje, neuspeh ili aktivnosti koje zahtevaju strpljenje i koncentraciju. Telefon se sve češće koristi ne samo radi zabave već i kao način da se pobegne od usamljenosti, tuge, napetosti, školskih obaveza ili porodičnih problema.
Roditelji bi trebalo da znaju da problem nije samo u broju sati provedenih ispred ekrana, već i u načinu na koji dete koristi digitalne sadržaje. Nije isto kada dete gleda edukativni sadržaj, razgovara sa vršnjacima, igra igru povremeno i uz dogovorena pravila, i kada satima prelazi sa jednog kratkog snimka na drugi bez jasne svrhe, odmora i kontrole. Važno je posmatrati celokupno ponašanje deteta, a ne samo vreme na ekranu.
Poseban znak za pažnju je kada dete postaje razdražljivo, nervozno ili ljuto čim mu se ograniči telefon, igrica ili pristup internetu. Ako ekran postane glavni izvor smirivanja, nagrade i bekstva od neprijatnih osećanja, dete može postepeno izgubiti druge načine da se izbori sa dosadom, stresom ili razočaranjem. Zato je važno da roditelji ne reaguju samo zabranama, već razgovorom, razumevanjem i postavljanjem jasnih, doslednih granica.
Porodična pravila o korišćenju ekrana treba da budu jasna, realna i prilagođena uzrastu deteta. To mogu biti dogovori o vremenu bez telefona, kao što su obroci, vreme pred spavanje, učenje ili porodične aktivnosti. Još važnije, dete treba da ima alternativu: igru napolju, sport, hobi, druženje uživo, čitanje, kreativne aktivnosti i vreme u kojem nije stalno izloženo digitalnim stimulansima.
Problem ne nastaje svaki put kada dete provede više vremena na internetu. Zabrinjavajuće je kada digitalna aktivnost počne da potiskuje san, učenje, druženje, sport, porodične odnose i svakodnevne obaveze, a dete više ne uspeva samostalno da kontroliše svoje ponašanje. Tada ekran više nije samo sredstvo zabave, već znak da je potrebno više pažnje, podrške i uključenosti odraslih.